Lijepa umetnost – književnost

NA POČETKU BJEŠE RIJEČ!

silama. Ona zastrašujuće podsjeća na smrtnost svakog živog stvora, ali prethodno na smisao svega egzistirajućeg.

 

OPLEMENJUJUĆA  UMJETNOST

 

Zašto su Selimović i Andrić toliko živi? Zato što je njihova riječ nadživjela njihovu prirodu. Takođe, zato što je umjetnost, a sa njom i književnost, vječna i nepokolebljiva kao što je i izvor vode nepresušan. Ako bi je formalno podjelili na poeziju, prozu i dramu, ili pak na lirski, epski i dramski rod ona bi postala sredstvo definisanja i strukturalne kakofonije. Književnost ne može biti samodovoljna, ako se poznaje trougao pisac-djelo-čitalac. Ona je utkana u čitaoce kao zagonetka koja nas tjera da odgonetamo hodnicima introspekcije i tražimo Arijadninu nit. Sve te književne vrste, žanrovi i vremenske epohe staju u jednu riječ: stvaranje. Kroz njih spoznajemo mikro i makroprincip, ali i gradacijsku kretnju od Jozefa K., preko Harija Halera pa sve do nekog Don Žuana. Isto tako i bezbroj drugih lica i karakternih osobina  o kojima čitamo i projektujemo na sebe i druge oko nas.

 

POTREBA ZA RJEČJU

 

Pošto na početku bješe riječ, drugi glagol od postanka svijeta je slušati. Taj glagol se vrlo lako transformiše u čitati. Čitanjem mi transcedentno slušamo unutrašnje biće i duhovno stanje drugog čovjeka, koji je isto tako bio nečiji čitalac. Čim se prepozna u knjizi, on ili ona postaju oživljeni likovi. Ipak, potrebne su godine da se čovjek oduči od gluposti i zaroni u dubinu i pronicljivost koja mu je podarena. Umjetnost nas razdvaja od ostalih živih bića, a književnost potvrđuje naša beskonačna stremljenja. Nema aksiomatskog dokaza kada pisana riječ postaje živa mudrost. Možda onda kada je prvi put čovjek od „slabog živinčeta“, preko „iskre nebu određene“, stasao da se pronađe u Njegoševoj poslednjoj predstavi ličnosti: „Čovjek, a mora biti čovjek.“ U tom duhu, književnost će trajati dok je svijeta i vijeka. Plemenita, ljekovita, buntovna i univerzalna, jedinstvena i opominjuće snažna. Životna, jednom riječju.

 

Verba volant, scripta manent – Reči lete, ono što je napisano ostaje.

 

KNJIGA JE VODILJA

 

Svaka rukotvorina vrijedna pomena i pamćenja postala je djelić u sazvježđu zvanom književnost koja se ne može sagledati teleskopima. Zvijezde sijaju da osvjetle tminu, a knjiga osvjetljava pisca i čitaoca. Knjiga razara mržnju i pothranjuje promjenu. Kroz nju težimo Sokratovom idealu da spoznamo sami sebe. Umjetnička djela, i prozna i poetska, nadahnjuju i motivišu na neprestano postavljanje pitanja. Odgovore možemo potražiti u nebrojenim knjigama, bilješkama i zapisima koji odolijevaju udarima sijenki koje se kriju svuda, pa i u nama. Sukob principa dobra i zla na tasovima veličanstvene vage, književnost može pomjeriti na stranu dobrote. Književno djelo budi u nama svakojake vrline i razotkriva periferne kutke podvjesnog i nesvjesnog, čineći nas spremnim za dugotrajni proces individuacije kroz koji treba da od tijela ukrašenog mišlju postanemo ličnosti vrijedni pažnje i pamćenja.

 

 

Stojan JANKOVIĆ

 

Ocenite tekst: