Piščev duhovni pečat

Mnogima je pisanje postalo neodvojivi dio svakodnevice, toliko intenzivno i neodoljivo o čemu svjedoči sve veći broj knjiga koje nas okružuju i pozivaju na određenu akciju. Pisanje kao sastavni i dejstveni dio književnosti, bez koje bi se umjetnost svela na puku formu, postalo je istinskim stvaraocima osnovni način življenja u vremenu otkrivenog zla, skrivene dobrote i sažižuće nade.

Početak pisanja krije se u djetinjstvu, nastavak u obrazovanju (imanju obraza) i vaspitanju, a trajanje zavisi od duhovne i duševne zrelosti. Stvaralaštvo je postalo sinonim za neku izobličenu želju da se čovjek makar na pet minuta domogne slave, ali slava neće svakoga. Ona je slijepa za one koji pisanje vide kao zadovoljavanje niskih strasti i prizemnih hirova. Nije riznica cara Radovana otključana za sve usputne prolaznike, već samo za misleće tragaoce smisla i značenja. Zbog toga je pisac medijum kroz koji govore nerijetko više od jednog naraštaja ljudi, čitava vremena, čitave kolonije događaja i životnih prekretnica. Pisac je živ onoliko koliko je živ čovjek u kojeg predano gleda, istražujući i sebe malog i Sebe velikog.

 

Stepski dvojnik

Čovjek je arhetipski označen i kao homo creator, stvaralac novog, neoubičajenog i ponekad epohalnog. Talenat se kroz saživljavanje sa ljudima i vremenom usavršava i dobija četvrtu dimenziju – osjećanje vrijednosti. Kroz osmišljavanje stihova, kroz tumačenje snova, kroz iznošenje ličnh pogleda na beskrajne teme i situacije, pisac/ pjesnik čini nemoguće mogućim, ali i moguće nemogućim. On se bori sa drugima, a savladava sebe. On govori u svoje ime, a drugi se pronalaze. On poziva na činjenje, a drugi ćute. On ćuti, a drugi galame. U kontrastu se čitalac i pisac konačno susreću, jedan sa knjigom, a drugi sa osjećanjem tuge ili radosti, patnje ili oslobođenja.

 

Modus vivendi

 Kada se potrudimo da učinimo nešto vrijedno, nešto plemenito i sjajno, okrećemo se višem poimanju stvarnosti izvan nas i realnosti u nama. Tada je pisanje čin kretanja ka gore, ostavljanje stepenica iza sebe, gledanje ka patosu, nemir u kostima i žilama, jednom riječju – istrajavanje. Koračanje teškim koracima za malog čovjeka, jakih leđa i zamišljene glave. Ali da nije tako, to ne bi bio život, već njegova negacija. Neslućene visine duhovnosti nisu nikome na dohvat ruke, za razliku od učmale površnosti koja se vruća svima servira na sit stomak.

 

„Koga ne pogađa riječ, neće ni batine.“ – Sokrat

 

Mnogo je pogrešnih načina, a malo ispravnih, gotovo samo jedan. Naći se na vjetrometini, na sudaru sadašnjosti, prošlosti i budućnosti privilegija je i iskušenje velikih autora. Potpuno poštovanje normi i pravila, kao i slijepo „držanje“ za slobodu govora ne može biti oslonac životvornoj energiji pisanja. Njen korjen je ona neuprljana dobrota koja podnosi teret svačije, a ponajviše piščeve sujete i introspekcije.

 

Autor i/ili koautor

 Kvalitetno djelo je piščev pečat, ali njegovo ime na koricama samo je znak da je kao vješt narodni pripovjedač ili poeta uspio da čitaocima kaže ono što svi mi podsvjesno znamo. Samo pravi pisci mogu nam jasnije predočiti (ne)poznate tajne kosmosa. Andersen je često ponavljao: „Bajke leže u meni poput sjemenki: potreban je sami dašak vjetra, zrak sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.“ Ili kako bi to rekao Tin Ujević: „Pjesnikov je zadatak traženje. A sposobnost velikih pjesnika nalaženje.“ Nalaženje suštine, ili makar njenog nagovještaja. Čarobnost pjesme i njena upijajuća snaga dolaze od pjesnika, a preko strofa prožimaju čitaoca. Cijeli jedan splet emocija različitog reda i intenziteta odigrava se u stihovima majstora pera. Ljepota stvaranja je upravo njena neiscrpna i neslućena svježina koja iznova budi, iznova rađa i opčinjava.

 

Mladost u savremenosti

Francuski erudita Žan Kokto napisao je: „Pjesnik je lažov koji uvijek govori istinu.“ U ovom citatu vidljiva je stvaralačka zanesenost, shvatanje riječi kao nečeg paradoksalnog, neuhvatljivog i prijemčivog.

Savremeni pisac obasut je spektrom najrazličitijih kritika i komentara, ali je to njegov vlastiti izbor. Pisci, kao što kaže Isidora Sekulić, jesu čuđenje u ovom svijetu. Pogotvo oni mladi, nadareni i vatreni. Puni života, optimizma i skepticizma istovremeno. Puni neke neobjašnjive nade da će promijeniti svijet, ali srećom mjenjaju samo sebe, jer statika ne postoji. I kod nas, ali vjerujem i drugdje, mladi ljudi mnogo žele, ali se mnogo i razočaraju. Sve te srčane doživljaje nije lako podnijeti i izdržati, ali vjera u pobjedu ljekovitih riječi nadjačava buku moderne bezglavosti i bezosjećajnosti. To je neminovan, kratki rez poslije koga pisac postaje ubjeđen da je pisanje njegov način života.

Ocenite tekst: