Da li je Niče Antihrist?

Ničeova knjiga „Antihrist“ je piščevo svjedočanstvo o bezuspješnom traganju za Bogom van sebe, jer ga Fridrih Niče nikada nije pronašao u sebi. Žalio je dijelom svoje duše, manjim ili većim, što poput filozofa Serena Kjerkegora nije ugledao Hrista, već Antihrista, ali je to razočaranje i neshvaćenost neizlječivo skrivao.

U predgovoru knjige „Antihrist“ Niče kaže: „Ova knjiga pripada najrjeđima… Meni pripada tek preksutrašnjica…Neki se rađaju posthumno.“ Ove uvodne riječi ne zvuče bogohulno ni osvetnički, već ispovjednički i tajanstveno. Da li je pisac povjerovao u život poslije smrti? Utjeha o budućem životu u knjigama i pričama nije ga napustila do poslednje ispisane stranice. Niče je predskazao „nove uši za novu muziku i nove oči za ono najdalje.“ On pomalo proročki i sa osmjehom kaže da su to njegovi predodređeni čitaoci, a ostatak je samo čovječanstvo.

Promišljanje o poretku stvari
Kroz čitavu knjigu, Niče pokušava uvjeriti čitaoca u nadmoć njegovih dokaza u odnosu na hrišćanske relikvije, misli i nelogične principe kojima on suprotstavlja svijet sposobnih, moćnih i rođenih da vladaju, umstvuju i donose najbitnije odluke. Na postavljeno pitanje: „Šta je dobro?“, pisac autosugestivno odgovara: „Sve što u čovjeku podstiče osjećanje moći, volju za moć, moć samu.“ Iz narednih redova i razmatranja, jasno se vidi kako Niče potrkjepljuje svoju tezu o važnosti moći i napada tezu o važnosti praštanja, pokajanja i ljubavi prema svima. Po njegovim rječima, slabi i bezuspješni treba da propadnu, a u tome im treba i pomoći, što je odmah u začetku suprotno hrušćanskom zavještanju i podvizivanju. Iako ogorčen na jevrejsku vjeru, bez antisemitskog u sebi, Niče nije bio ni antibog ni ateista. On je samo previše sumnjao i sa prstom na čelu završio svoj zemni život.

„Čovjek ne može, sam za sebe, da zna šta je dobro ili zlo, zato ga Bog podučava svojoj volji…“ (iz knjige „Antihrist“)

Rat sveštenstvu
Niče se oštro protivio svešteničkom pozivu i uplitanju u pitanja vjere i Boga. Možda je zato knjigu bolje prevesti kao Antihrišćanin, a ne Antihrist, jer on nigdje ne okrivljuje raspetog Mesiju za udes samoprozvanog hrišćanstva vijekovima kasnije. Za njega je hrišćanski moral najupitnija stvar, a crkvene dogme pokazatelj slijepog slijeđenja prastarih zapisa i usmenih predanja, a ne kritičko osvrtanje na istorijske događaje i potvrđene istine. Tezom o „natčovjeku“ Niče je tražio oponenta hrišćanskoj predstavi Boga, pa je zato i tvrdio da je Bog mrtav, smatrajući da je sveštenički pogled na božansku prisutnost prevaran i zabludan. Sveštenici su za Ničea odvratan i pokvaren sloj ljudi koji zamagljuju prave ideale: odvajanje jakih od slabih i izabranih od evolutivno zaostalih. Nadalje, negira Kantov kategorički imperativ kao podrstrek samilosti i sažaljenju prema drugima, već se zalaže za vladavinu najumnijih i pravednih.

Duboki smisao
Niče nijednom svojom tvrdnjom i optužbom ne napada samog začetnika hrišćanstva, već njegove sljedbenike (u prvom redu apostola Pavla), Jevanđelja i poslanice, a naročito instituciju crkve na Zapadu, jer su oni glavni krivci za izvrtanje istinskog u čovjeku. Za Ničea, Isus je jedini  hrišćanin, a ono što je kasnije nastupilo predstavlja otklon od prvobitnog. Zagovara stav da su pojmovi krivice i kazne, odnosno moralnog poretka svijeta, izmišljeni protiv nauke. U knjizi pojašnjava zašto hrišćanstvo stoji nasuprot duhovnih postignuća, iz koga je i poniklo. „Nesloboda radi laži, po tome prepoznajem svakog predodređenog teologa…“ Kao filozof, trudio se da odbrani utopijski život i dokaze nauke u koju nikad nije posumnjao, pa je govorio da kada čovjek postane naučan, biće završeno sa sveštenicima i bogovima.

“Zakon protiv hrišćanstva”
U svršetku svog izlaganja i argumentacije protiv hrišćanske religije on proglašava Zakon kojim diže krunsku optužbu na račun crkve koja je, prema njegovom mišljenju, od svake vrijednosti napravila nevrijednost, od svake čestitosti nitkovluk duše. Preambula tog zakona je „Rat do smrti protiv poroka. Porok je hrišćanstvo.“ Poslušavši primjedbu Macinija Montinarija, u izvornom rukopisu nije stajalo Niče – Anithrist u potpisu, već samo Antihrist kao donosilac pomenutog zakona. U svojih sedam članova Zakona (simbolično objavljenog na dan Spasa, prvog dana, Prve godine) Niče sublimirano iznosi svoj programski otpor, uvredu i gađanje prema svemu što nosi hrišćansko u sebi. Tražeći vlastito utočište u iskonskoj prirodi, Fridrih Niče je omrznuo jedino i nedjeljivo hrišćanstvo. Možda je sumnja ipak nadjačala veliki um velikog pjesnika i egzistencijalnog filozofa. Nikad nećemo biti sigurni.

 

AUTOR: Stojan Janković

Ocenite tekst: