Sumrak književnosti

Sa sumrakom idola odavno je počelo zalaženje sunca i na horizontu književnosti. Možda će se obistiniti Miljkovićeve vizionarske misli: „Ko ne sluša pesmu, slušaće oluju“ i „Poeziju će svi pisati.“ Sunovrat u kulturi kao neodvojivom ljudskom potrebom i stanjem svijesti podudara se sa napretkom civilizacije i umiranjem najvažnijih porodičnih vrednosti,  jer se kriza u čovjeku oslikava na čitav svijet. Zato se kriza u književnosti može poistovjetiti sa krizom u stvaraocu, djelu i njegovom čitaocu.

Pisanje nije čin slavljenja sopstvenog ega i želje za prepoznavanjem na ulici, već odricanje od dijela svog bića i talenta da bismo prosvjetlili mrak u mislima.  Niče, koji se vodio sumnjom, kazivao je rečenicu koja je umrla sa novim milenijumom: „Umjetnost, i samo umjetnost. Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine.“ Zamislite kako se osjećao Miljković koji je već sredinom prošlog vijeka svjedočio propadanju kulturološke tradicije i upoznavanja svermira u nama. Zašto je nekom dato da piše? Zato što je čovjek dat i zadat, kao spoj prirodnog i duhovnog bića koje jedno drugom stvara i održava ravnotežu. Danas, i ne samo danas, već i u narednim godinama ta ravnoteža biće narušena u korist prirodnog, a na štetu duhovnog. Kao rezultat, pojavljuju se i pojavljivaće se samoprozvani i samoproklamovani pisci „pozitivne energije“ koja daje za pravo svakoj osobi da savjetuje, da podučava i da prorokuje.

Apsurd na djelu
Alber Kami bi imao čemu da se raduje kada bi zakoračio u čitanje sadašnjih (ne)djela. Njegova teza o apsurdnosti života dobila je svoj odraz u književnom sumraku. Nekako se različiti umovi iz ranijih godina, decenija i vijekova ponovo vraćaju, življi nego ikada, a preovlađuju komičari, tragičari i apsurdisti. Njihova je scena. Samo što ne mogu pričati, tugovati i smijati se, jer ih scenaristi ubijaju svojim veličanstveno ništavnim i snishodljivim tekstovima. Razgrabljene su glavne uloge u apsurdnim predstavama kvazibeketovsih nasljednika koji uništavaju nastojanja malog broja marginalizovanih Sumatraista koji čekaju svog Godoa. Ako Crnjanski nije pronašao Sumatru, neće ni oni Godoa. Da li da izmislimo i stvorimo nove predjele za poligone i prostranstva naše duše? Ili da pronađemo izgubljene segmente ljudske svijesti i položimo klice plave nade za nekog savremenog Nastasijevića, Popu, Disa,…

„Ubi nas neznanje!“, Vladika Nikolaj Velimirović

Bezgrešni inte-lelek-tualci
„Savremeni pisci“, čiji „bestseleri“ ukrašavaju police samousluga i tržnih centara, farbaju korice svojih knjiga najrazličitijim bojama ne bi li knjige učinili drugačijim od obične tarabe. I polazi im za rukom, jer se ljudi odavno postali daltonisti za umjetnost i prostakluk, za dobro i zlo, za estetiku i erotiku, za etiku i slobodnu neodgovornost.  „Stvaranje, to je jedna velika pantomima“ kaže u svom „Mitu o Sizifu“ Kami imajuću u vidu čudnovatu kompleksnost istinskog umjetničkog djela, neprolazne ispisane rečenice u prozi i stihu. I te riječi su dobile suprotnost tumačenja, jer je ta pantomima u ovom nevremenu postala ulična igra za dokone prolaznike koji su željni da zapišu kratkoročne recepte sreće i nepogrešive korake koje će slijediti u svim životnim situacijama.

Intenzitet sumraka
Ničeovo čuveno „Bog je mrtav“ može vrlo lako postati „Književnost i umjetnost su pred izdisajem.“ Talenat se krije u svima nama, ali ne isti i ne za pisanje po svaku cijenu, ali ne za zloupotebu prodaje i tržišnog shvatanja svega, pa i knjige. A knjiga nije roba, već znanje i poruka kako biti bolji, jer ako ne postanemo bolji postaćemo gori. Ili, ako ne postanemo svijesni komercijalne prljavštine umotane u slatkorječive korice, postaćemo njeni taoci bez mogućnosti pregovaranja sa „autorima“ o uslovima puštanja na slobodu.  Slobodu smo prodali za razbibrigu i razonodu, a ne promišljanje i napredovanje od individue u ličnost, a od ličnosti u čovjeka. Vraćamo se u Aristotelovu pećinu uma. Zar ćemo nazadovati zbog prerane predaje u borbi sa kičmom besmisla, sa ruinama nekulturnih prevaranata i sljedbenicima uvijenih obećanja. Kao što je Bećković ispjevao: „Kad budem mlađi teretana će biti moja crkva, a surutka moja sveta vodica“, tako je nečije trabunjanje postalo poezija, a iskustvo samoizabranih dostojnika nazvalo se prozom. Tako je književnost postala biser izgubljenog sjaja u jeftinoj ogrlici na vratu beskrupuloznog populizma.  Ako se osvrnemo na ono Miljkovićevo predskazanje sa početka, onda ćemo uvidjeti da već dosta dugo ne slušamo pjesmu, a nikako da prebrodimo oluju.

 

AUTOR: Stojan JANKOVIĆ

Ocenite tekst: